Kad bih te zamolila da mi kažeš koliko si puta do sad čula pitanje “Je li ti beba već prespavala noć?” – koji bi odgovor bio?

Ovo pitanje, iako dolazi iz čiste radoznalosti, nerijetko nama mamama stvara pritisak. U našem društvu često se podrazumijeva da „prespavati noć“ znači spavati 10+ sati bez buđenja, i to što ranije moguće. Ako beba to ne radi s 6 ili 9 mjeseci (ili, kuku lele, nakon godine dana), mame čestu počnu sumnjati: “Radim li ja nešto krivo?”

Upravo zato je ovo tema današnjeg newslettera jer ne želim da sumnjaš u sebe — ili u svoju bebu — zbog rečenice koja zapravo ne znači ono što svi misle da znači. As simple as that.

Što zapravo znači “prespavati noć”?

Prespavati noć vjerojatno ne znači ono što ti misliš da znači. Barem ne dok je beba još mala.

U istraživanjima vezanim uz spavanje beba i male djece, pojam “prespavati noć” najčešće se definira kao:

👉 5 do 6 sati neprekidnog sna između 22h i 5h — a ne 8, 10 ili 12 sati kako mnogi očekuju.

Drugim riječima: ako tvoje dijete i dalje ne spava 10+ sati tijekom noći (i dalje se budi) — to (u većini slučajeva) nije znak da nešto ne valja. 

To je znak da je dijete… pa, jednostavno dijete. 

Ovo pogotovo vrijedi za mame jednogodišnjaka jer je u tom periodu to pitanje i najviše zastupljeno te je prisutan pritisak okoline.

Kada bebe “prespavaju noć”?

Na ovo pitanje nije jednostavno dati konkretan odgovor, a dobivam ga jako često.

Scher i sur. (1992) navode da većina beba biološki nije spremna za duže periode sna prije 6 mjeseci starosti, a kod mnogih ta spremnost dolazi i mnogo kasnije — ovisno o temperamentu, okruženju, načinu hranjenja i emocionalnoj sigurnosti koju ima. Kao i kod mnogo drugih stvari kad su djeca u pitanju, i ovaj takozvani miljokaz jedinstven je za svako dijete i ne postoji ‘one size fits all’ pravilo kad će ga dostići.

U prvim godinama života (pogotovo tijekom prve godine), buđenja su fiziološki normalna i relativno česta, to posebice vrijedi kod dojenih beba. Isto tako, buđenja su i prirodni zaštitni mehanizam koji pomaže regulaciji disanja i prevenciji rizika od SIDS-a. Naravno, to ne znači da moramo normalizirati sve oblike i količine noćnih buđenja – ukoliko je broj velik, a san izrazito nemiran moguće da postoji neki dublji uzrok.

Ako te ovo što si do sad pročitala nije dovoljno osnažilo i utješilo, možda će sljedeće.

Evo što kažu brojke iz određenih istraživanja za noćna buđenja:

•  6-mjesečne bebe se u prosjeku bude 2,5 puta po noći, a 8-mjesečne 2,4 puta. (Paavonen et al. 2020)
• Kod 1 od 3 djece i dalje postoje noćna buđenja i nakon 1. godine života. (Tikotzky et al., 2010)
• 46,1% djece u dobi od 12 mjeseci redovito se budi tijekom noći. (Santos et al., 2008)
• Manje od 30% djece u dobi od 5 godina i dalje redovito spava preko dana — što ukazuje na to da noćni san sazrijeva postepeno. (Galland et al., 2012)
• Čak i djeca od 2 godine mogu imati periode buđenja zbog razvoja, strahova ili skokova. (Weinraub et al., 2012)

Trenutak kad mališani prespavaju noć doći će kad-tad, ali voljela bih da znaš da se on ne događa u isto vrijeme za svako dijete i da će možda kod tvojeg djeteta stići kasnije (a možda i prije) nego kod djeteta tvoje prijateljice, sestre ili kume.

Zašto mi je jako važno da ovo znaš? 

Zato što kad razumijemo što je razvojno primjereno, možemo:

• Prilagoditi vlastita (i tuđa) očekivanja
• Prepoznati da ne radimo ništa krivo
• Podržati bebu u fazi kroz koju trenutno prolazi

I možda najvažnije: manje same sebi stvarati pritisak.

I zato, mama, ako tvoje dijete još uvijek nije “prespavalo noć” — it’s okay. Spavanje nije natjecanje, nego proces. 

Više provjerenih i stručnih informacija o spavanju svoje bebe ili toddlera potraži u Snivaj,spavaj edukacijama.